Poučne priče o životu, mudrost kroz pripovijedanje
“Priče za laku noć koje ostaju s tobom dugo nakon što se ugase svjetla”
Bilo je to tipično poslijepodne u Vallumori kada je Maria primijetila da Loli nedostaje. "Loli!" zazvala je Maria, ali nije bilo odgovora. Vito je počeo plakati, dok je Pino nervozno šetao po kuhinji. "Gdje je Loli?" upitao je zabrinuti Pino. Nitko nije znao odgovor. "Moramo je pronaći!" odlučila je Maja, već crtajući poster s Lolijinom slikom. No, kad su se svi okupili kako bi raspravili plan pretrage, začuli su neobično oglašavanje s tavana...
U dvorištu je ležala slomljena ljuljačka, a Dundo i Pino su se spremali popraviti je. Mali Vito je sjedio na travi i držao kutiju s vijcima dok je Jole njuškao oko njih, nestrpljivo čekajući svoju priliku da pomogne. "Kako ćemo ovo popraviti, tata?" upitao je Pino, dok je Eva kroz prozor gledala i smiješila se.
Kad je Vito imao tri godine, primijetio je da Mjesec ima rupu. Barem je tako izgledalo — svake noći Mjesec bi bio manji i manji, kao da ga netko grize. "Mama, Mjesec se kvari!" vikao je jedne noći. Mama se nasmijala. "To su mijene, Vito. Mjesec se ne kvari." Ali Vito nije bio uvjeren. Uzeo je ljepilo, selotejp, krpice i bateriju i stavio ih u mali ruksak. "Idem popraviti Mjesec," objavio je. Otac, koji je sjedio u dnevnom boravku i čitao novine, spustio je naočale i pogledao sina. Većina roditelja rekla bi: "Ne budi smiješan." Ili: "Idi spavati." Ali Vitov otac nije bio većina roditelja. "U redu," rekao je. "Ali trebat će ti pomoć. Znam nekoga tko je jednom pokušao isto." Vito ga je pogledao širom otvorenih očiju. "Tko?" "Ja. Kad sam bio tvoj, jednako sam htio popraviti nešto što se ne da popraviti. Hajde, ispričat ću ti što se dogodilo..."
U malom gradu pokraj rijeke živio je stari djed Otto koji je cijeli život gradio mostove. Kamene, drvene, viseće — svakakve. Ljudi su dolazili iz dalekih krajeva da vide njegove mostove, jer nijedan se nikada nije srušio. Ali Otto je imao jednu neobičnu naviku. Svaki most koji bi izgradio, on bi — nakon što ga završi — na njemu proveo cijelu noć. Sam, u tišini, pod zvijezdama. Njegov unuk Pino, koji je imao osam godina, jedne ga je večeri odlučio pratiti. Sakrio se iza stuba i gledao djeda kako sjedi na sredini novog mosta, nogu prebačenih preko kamene ograde, i šapće nešto rijeci. "Djede, s kim razgovaraš?" viknuo je Pino, više ne mogavši izdržati.
Maja je naslijedila djedov džepni sat. Bio je star, izgreban i — kasnio je. Svaki dan točno tri minute. "Mama, zašto mi je djed ostavio pokvareni sat?" pitala je Maja jedne večeri dok su sjedile na balkonu. Eva je uzela sat u ruke, okrenula ga i pokazala joj stražnju stranu. Na njoj je bio ugraviran mali natpis koji je Maja prije primijetila, ali nikad pročitala. Slova su bila sitna, izlizana od godina nošenja. Maja je prinijela sat očima i počela čitati. Kad je završila, ruke su joj drhtale. "Mama... ovo ne može biti istina?" Eva je samo kimnula. "Tvoj djed, Otto, ispričao mi je tu priču samo jednom. Na dan kad sam se udavala. Rekao je da će doći dan kad ćeš i ti biti spremna čuti je. Mislim da je taj dan danas."
