Poučne priče o životu, mudrost kroz pripovijedanje
“Priče za laku noć koje ostaju s tobom dugo nakon što se ugase svjetla”
Pino i Vito su skočili iz auta i potrčali prema Lucinoj farmi. Visoka trava žutozeleno je svijetlila pod suncem, a negdje iz daljine čuo se zov magarca Berta. "Zašto magarac tako glasno viče?" upita Vito, širom otvorenih očiju. Pino se nasmiješi, dok je Luca već mahao s vrata staje. "Dođite, pokazat ću vam sve!" povika Luca. No, Jole se ukočio ispod stare smokve, zureći u kozu koja se približavala. "Tata, što ćemo s Joleom?" obrati se Pino.
Bilo je to tipično poslijepodne u Vallumori kada je Maria primijetila da Loli nedostaje. "Loli!" zazvala je Maria, ali nije bilo odgovora. Vito je počeo plakati, dok je Pino nervozno šetao po kuhinji. "Gdje je Loli?" upitao je zabrinuti Pino. Nitko nije znao odgovor. "Moramo je pronaći!" odlučila je Maja, već crtajući poster s Lolijinom slikom. No, kad su se svi okupili kako bi raspravili plan pretrage, začuli su neobično oglašavanje s tavana...
Maja je stajala ispod zvijezda, crtajući njihovo svjetlucanje u bilježnicu, dok se Pino borio s vlastitim strahom. Gabriel ih je poveo dublje u šumu, gdje su šumovi postajali tajanstveniji i nepoznati. Odjednom, zrak je ispunio neobičan zvuk koji je zaustavio Pina u koraku.
Eva i Dundo imali su rijedak slobodan dan bez djece. Otto i Maria spremno su priskočili u pomoć, čuvajući mališane dok su njih dvoje odlučili posjetiti mjesto gdje su se prvi put sreli. Kako su se približavali starom drvenom mostu preko potoka, Eva se sjetila te večeri, dok je Dundo u džepu skrivao poseban dar za nju.
U dvorištu je ležala slomljena ljuljačka, a Dundo i Pino su se spremali popraviti je. Mali Vito je sjedio na travi i držao kutiju s vijcima dok je Jole njuškao oko njih, nestrpljivo čekajući svoju priliku da pomogne. "Kako ćemo ovo popraviti, tata?" upitao je Pino, dok je Eva kroz prozor gledala i smiješila se.
U podrumu stare zgrade na trgu postojala je knjižnica koje nije bilo na nijednoj karti. Nije imala natpis, nije imala radno vrijeme, a vrata su se otvarala samo nekima. Hana je na nju naišla slučajno, bježeći od kiše. Spustila se niz mokre stepenice, gurnula teška drvena vrata i ušla u prostoriju punu knjiga od poda do stropa. Mirisalo je na stari papir, drvo i nešto slatko — kao med pomiješan s prašinom. Za stolom je sjedila Helena, Evina sestra, s osmijehom koji je obećavao avanture. Loli, obiteljska mačka, sklupčala se na polici i promatrala Hanu svojim zelenim očima. "Izvoli, ali ne biraj," rekla je Helena, ne podižući pogled s knjige u rukama. "Što?" Hana je bila zbunjena. "U ovoj knjižnici ti ne biraš knjige. Knjige biraju tebe."
