Obiteljska mačka
Loli je mačka koja vlada kućom — i svi to znaju. Spava gdje hoće, jede kad hoće, i ignorira sve osim Maje, koja je jedina smije maziti kad Loli to ne traži. S Joletom ima čudan odnos — izgledaju kao da se ne podnose, ali kad pada kiša, uvijek spavaju jedno pokraj drugoga. Loli je tajanstvena, neovisna i ponekad nestane na dane, a onda se vrati kao da se ništa nije dogodilo. Maria tvrdi da Loli razumije svaku riječ — samo odabire ignorirati.
Bilo je to tipično poslijepodne u Vallumori kada je Maria primijetila da Loli nedostaje. "Loli!" zazvala je Maria, ali nije bilo odgovora. Vito je počeo plakati, dok je Pino nervozno šetao po kuhinji. "Gdje je Loli?" upitao je zabrinuti Pino. Nitko nije znao odgovor. "Moramo je pronaći!" odlučila je Maja, već crtajući poster s Lolijinom slikom. No, kad su se svi okupili kako bi raspravili plan pretrage, začuli su neobično oglašavanje s tavana...
U podrumu stare zgrade na trgu postojala je knjižnica koje nije bilo na nijednoj karti. Nije imala natpis, nije imala radno vrijeme, a vrata su se otvarala samo nekima. Hana je na nju naišla slučajno, bježeći od kiše. Spustila se niz mokre stepenice, gurnula teška drvena vrata i ušla u prostoriju punu knjiga od poda do stropa. Mirisalo je na stari papir, drvo i nešto slatko — kao med pomiješan s prašinom. Za stolom je sjedila Helena, Evina sestra, s osmijehom koji je obećavao avanture. Loli, obiteljska mačka, sklupčala se na polici i promatrala Hanu svojim zelenim očima. "Izvoli, ali ne biraj," rekla je Helena, ne podižući pogled s knjige u rukama. "Što?" Hana je bila zbunjena. "U ovoj knjižnici ti ne biraš knjige. Knjige biraju tebe."
U najužoj ulici starog grada stajala je pekara koja nikad nije imala više od jednog kupca dnevno. Svako jutro, starica po imenu Maria zamijesila bi tijesto, isplela kiflu savršenog oblika i stavila je na prozor, gdje bi mačka Loli često spavala. Onda bi sjela i čekala. Kupac je uvijek bio isti — starac s plavim šeširom koji bi došao u točno 7:15, ostavio novčić, uzeo kiflu i otišao bez riječi. Ljudi su mislili da je Maria luda. 'Zašto ne napravi više? Zašto ne proda drugima? Njezine kifle su najbolje u gradu!' Ali Maria bi samo odmahivala rukom i govorila: 'Ne peče se za sve. Peče se za onoga kome treba.' Jednog jutra starac s plavim šeširom nije došao. 7:15. 7:30. 8:00. Kifla je stajala na prozoru i hladila se. Maria je prvi put u trideset godina počela plakati u svojoj pekari. A onda je na vrata pokucao netko koga nikad prije nije vidjela...
U kvartu pokraj rijeke živio je pas kojeg su svi zvali Jole. Bio je smeđ, s jednim bijelim uhom, i koliko se itko mogao sjetiti — uvijek je bio tu. Stare bake tvrdile su da ga pamte iz svog djetinjstva. "Nemoguće," govorili su mladi. "Psi ne žive toliko." Ali Jole je bio drugačiji. Imao je ožiljak na šapi, šepao je na stražnju nogu, jedno oko bilo mu je zatvoreno, a na repu je imao čvor. Svaka ozljeda imala je svoju priču. Mali Filip, koji se upravo preselio u kvart i nije imao prijatelje, sjedio je svaki dan na stepenicama ispred zgrade i gledao Jole kako prolazi. Jednog dana pas je sjeo pokraj njega i — Vito bi se mogao zakleti — pogledao ga onim jednim okom kao da ga razumije. "Svi kažu da si živio devet puta," prošaptao je Filip. "Je li to istina?" Pas je zazalajao. I stara gospođa Maria, koja je živjela u prizemlju i sve čula, otvorila je prozor i rekla: "Jole nije živio devet života, dječače. Ali devet puta je skoro umro. I svaki put je naučio nešto što ljudi ne znaju..." S prozora je Loli promatrala scenu sa svojim zelenim očima, kao da i sama zna tajnu.
Maja je bila djevojčica koja se bojala mraka. Svake večeri, kad bi mama ugasila svjetlo, Maja bi se zavukla pod deku i čekala jutro. Ali u njezinoj ulici živjela je čudna starica — teta Margareta — koja je imala najljepši vrt u cijelom gradu. Problem je bio u tome što teta Margareta nikada nije radila u vrtu danju. Nikada. Susjedi su šaptali o tome. "Vidjeli smo je kako koplje u ponoć." "Sadi cvijeće u tri ujutro." "Zalijeva ruže pod zvijezdama." Svi su mislili da je čudna. Jedne noći, kad se Maja probudila u tri ujutro i nije mogla zaspati od straha, pogledala je kroz prozor. Vidjela je gospođin Margaretu kako kleči u svom vrtu, ruke u zemlji, i — pjeva. Sljedećeg jutra Maja je pokucala na njezina vrata. "Gospođo Ruža, zašto radite u vrtu samo noću?" Starica ju je pogledala toplim očima i rekla: "Zato što noću biljke rade nešto čudesno što ljudi ne znaju. I kad ti pokažem, nikad se više nećeš bojati mraka."
Malena Maja svaki je dan nakon škole trčala do radionice svog djeda Otta na kraju ulice. Voljela je gledati kako njegove vješte ruke pretvaraju komade drveta u predivne, funkcionalne predmete. Jednog kišnog popodneva, dok je kiša bubnjala po limenom krovu radionice, Maja je primijetila nešto zanimljivo. Otto je sjedio na svojoj stolici, a Jole, njihov vjerni pas, ležao je na podu kraj njega, dok je Loli, njihova mačka, sjedila na ogradi kroz prozor, promatrajući vanjski svijet. “Djede Otto,” upitala je Maja, “možeš li mi ispričati neku priču?” Otto se nasmiješio, obrisao ruke o pregaču i sjeo pokraj nje. “Naravno, Majo. Znaš li ti priču o starom lončaru i njegovoj napuknutoj posudi?” Maja je znatiželjno podigla obrve, a Otto je nastavio...
