Tata
Dundo je tata koji više voli pokazati nego reći. Umjesto da kaže 'volim te', odvest će te na planinu i zajedno ćete gledati kako sunce izlazi. Popravlja sve po kući — od slavine do slomljenog srca. Kuha najbolji roštilj na svijetu i uči djecu da nikad ne odustanu prerano. Ponekad se muči s riječima, ali kad zagrli — ne treba mu nijedna.
Eva i Dundo imali su rijedak slobodan dan bez djece. Otto i Maria spremno su priskočili u pomoć, čuvajući mališane dok su njih dvoje odlučili posjetiti mjesto gdje su se prvi put sreli. Kako su se približavali starom drvenom mostu preko potoka, Eva se sjetila te večeri, dok je Dundo u džepu skrivao poseban dar za nju.
U dvorištu je ležala slomljena ljuljačka, a Dundo i Pino su se spremali popraviti je. Mali Vito je sjedio na travi i držao kutiju s vijcima dok je Jole njuškao oko njih, nestrpljivo čekajući svoju priliku da pomogne. "Kako ćemo ovo popraviti, tata?" upitao je Pino, dok je Eva kroz prozor gledala i smiješila se.
Pino i Vito su skočili iz auta i potrčali prema Lucinoj farmi. Visoka trava žutozeleno je svijetlila pod suncem, a negdje iz daljine čuo se zov magarca Berta. "Zašto magarac tako glasno viče?" upita Vito, širom otvorenih očiju. Pino se nasmiješi, dok je Luca već mahao s vrata staje. "Dođite, pokazat ću vam sve!" povika Luca. No, Jole se ukočio ispod stare smokve, zureći u kozu koja se približavala. "Tata, što ćemo s Joleom?" obrati se Pino.
Bilo je to tipično poslijepodne u Vallumori kada je Maria primijetila da Loli nedostaje. "Loli!" zazvala je Maria, ali nije bilo odgovora. Vito je počeo plakati, dok je Pino nervozno šetao po kuhinji. "Gdje je Loli?" upitao je zabrinuti Pino. Nitko nije znao odgovor. "Moramo je pronaći!" odlučila je Maja, već crtajući poster s Lolijinom slikom. No, kad su se svi okupili kako bi raspravili plan pretrage, začuli su neobično oglašavanje s tavana...
Kad je Hana čistila tavan nakon bakine smrti, pronašla je kutiju punu pisama. Stotine njih, uredno složenih, svako u svojoj koverti — ali nijedna koverta nije bila zalijepljena. I nijedna nije imala adresu. "Tata, baka Maria je pisala pisma koja nikad nije poslala?" upitala je Dunđa koji je stajao na ljestvama. Dundo se popeo na tavan, uzeo jedno pismo i pročitao ga. Ruke su mu zadrhtale. Uzeo je drugo. Treće. Svako pismo bilo je upućeno istoj osobi — ali to nije bilo ime koje je Hana ikad čula. "Tko je Helena?" upitala je Hana. Dundo je dugo šutio. Onda je sjeo na prašnjavi pod tavana i rekao: "Sjedi, Hana. Tvoja baka Maria imala je tajnu koju je čuvala pedeset godina. I mislim da je ova kutija njezin način da ti je konačno ispriča."
"Tata, zašto uvijek idemo ovim dužim putem?" pitao je Pino gledajući strmu stazu koja je vijugala uz brdo. Dolje u dolini vidio je cestu — ravnu, asfaltiranu, laku. Dundo ga je potapšao po ramenu. "Jer na vrhu postoji nešto što moraš vidjeti." Jole, njihov vjerni pas, trčkarao je uz njih, veselo mašući repom. Hodali su skoro sat vremena. Pino je već bio umoran, ali Dundo ga je ohrabrivao pričama iz svog djetinjstva. Kad su napokon stigli na vrh litice, pred njima su stajala dva stabla. Jedno je bilo ogromno, čvrsto, s krošnjom tako širokom da je bacala sjenu na pola litice. Njegove grane prkosile su vjetru koji je na toj visini puhao bez prestanka. Drugo stablo, jedva pet metara dalje, bilo je suho, izlomljeno, gotovo mrtvo. Samo je tužno škripalo na vjetru. "Oba stabla posađena su istog dana, iz istog sjemena," rekao je Dundo tiho.
