Djed (Dundov otac)
Otto govori malo, ali kad progovori — djeca prestanu disati da ne propuste ni jednu riječ. Cijeli život gradi stvari rukama: stolice, kućice za ptice, mostove od drveta. Ali najljepše što gradi su priče. Umjesto da daje savjete, ispriča priču — i nekako, odgovor se sam pojavi. Voli jutarnju kavu na terasi, šah s Marijom i miris svježe rendanog drva. Ne podnosi žurbu, površnost i kad netko baca hranu.
Eva i Dundo imali su rijedak slobodan dan bez djece. Otto i Maria spremno su priskočili u pomoć, čuvajući mališane dok su njih dvoje odlučili posjetiti mjesto gdje su se prvi put sreli. Kako su se približavali starom drvenom mostu preko potoka, Eva se sjetila te večeri, dok je Dundo u džepu skrivao poseban dar za nju.
Na terasi obiteljske kuće, pod svjetlom zalazećeg sunca, djed Otto okuplja unuke oko sebe. Njegove ruke, snažne i vješte, oblikovale su tisuće drvenih djela, ali sada drže samo šalicu čaja. "Želim vam ispričati priču o jednom učitelju," započinje on, a Pino se već nagnuo naprijed, očiju punih radoznalosti. Hana sjedi tiha, dok Jole leži kraj djece, povremeno podiže glavu kao da i on prati priču.
U malom gradu pokraj rijeke živio je stari djed Otto koji je cijeli život gradio mostove. Kamene, drvene, viseće — svakakve. Ljudi su dolazili iz dalekih krajeva da vide njegove mostove, jer nijedan se nikada nije srušio. Ali Otto je imao jednu neobičnu naviku. Svaki most koji bi izgradio, on bi — nakon što ga završi — na njemu proveo cijelu noć. Sam, u tišini, pod zvijezdama. Njegov unuk Pino, koji je imao osam godina, jedne ga je večeri odlučio pratiti. Sakrio se iza stuba i gledao djeda kako sjedi na sredini novog mosta, nogu prebačenih preko kamene ograde, i šapće nešto rijeci. "Djede, s kim razgovaraš?" viknuo je Pino, više ne mogavši izdržati.
Maja je naslijedila djedov džepni sat. Bio je star, izgreban i — kasnio je. Svaki dan točno tri minute. "Mama, zašto mi je djed ostavio pokvareni sat?" pitala je Maja jedne večeri dok su sjedile na balkonu. Eva je uzela sat u ruke, okrenula ga i pokazala joj stražnju stranu. Na njoj je bio ugraviran mali natpis koji je Maja prije primijetila, ali nikad pročitala. Slova su bila sitna, izlizana od godina nošenja. Maja je prinijela sat očima i počela čitati. Kad je završila, ruke su joj drhtale. "Mama... ovo ne može biti istina?" Eva je samo kimnula. "Tvoj djed, Otto, ispričao mi je tu priču samo jednom. Na dan kad sam se udavala. Rekao je da će doći dan kad ćeš i ti biti spremna čuti je. Mislim da je taj dan danas."
Malena Maja svaki je dan nakon škole trčala do radionice svog djeda Otta na kraju ulice. Voljela je gledati kako njegove vješte ruke pretvaraju komade drveta u predivne, funkcionalne predmete. Jednog kišnog popodneva, dok je kiša bubnjala po limenom krovu radionice, Maja je primijetila nešto zanimljivo. Otto je sjedio na svojoj stolici, a Jole, njihov vjerni pas, ležao je na podu kraj njega, dok je Loli, njihova mačka, sjedila na ogradi kroz prozor, promatrajući vanjski svijet. “Djede Otto,” upitala je Maja, “možeš li mi ispričati neku priču?” Otto se nasmiješio, obrisao ruke o pregaču i sjeo pokraj nje. “Naravno, Majo. Znaš li ti priču o starom lončaru i njegovoj napuknutoj posudi?” Maja je znatiželjno podigla obrve, a Otto je nastavio...
